Na današnji dan prije 41 godinu umro je Josip Broz
Tito, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, maršal i vrhovni komandant oružanih snaga,
koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.
Od Titove smrti prošla je 41 godina, ali mnogi
građani bivše SFRJ i dalje obilaze njegov grob u Kući cvijeća na Dedinju, u
Beogradu, gdje je prije sedam godina sahranjena i njegova supruga Jovanka.
Datum Titove smrti poklapa se sa početkom ekonomske
krize u SFRJ. Tito se razbolio u 88. godini, ali ga to nije spriječilo da
učestvuje na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Novu 1980. godinu
dočekao je u Karađorđevu, ali nije mogao da stoji, pa je čestitku narodima
Jugoslavije izgovorio sjedeći. Tri dana kasnije smješten je u Klinički centar u
Ljubljani zbog začepljenja butne i potkoljenične arterije, a 20. januara
amputirana mu je lijeva noga, dok su mu tokom februara otkazali bubrezi, a
zatim su se javili problemi sa srcem i plućima.
Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati. U 18.50 svi TV
ekrani zacrnjeni su na 30 sekundi, a onda je spiker Miodrag Zdravković
izgovorio: “Umro je drug Tito”.
Sahrani Josipa Broza Tita u Beogradu prisustvovalo
je više od 200 istaknutih ličnosti iz cijelog svijeta, uključujući i
predsjednika SSSR-a Leonida Brežnjeva, kancelara tadašnje zapadne Njemačke
Helmuta Šmita, čelnika DDR-a Eriha Honekera i britansku premijerku Margaret
Tačer.
Tito je sahranjen uz taktove Internacionale i
jugoslovenske himne, a u gradovima i lukama širom države odjekivale su sirene.
Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, u
mješovitoj hrvatsko-slovenačkoj porodici maja 1892. godine. Tokom njegovog
života kao datum rođenja obilježavan je 25. maj, i to kao “Dan mladosti”.
Kao austrougarski vojni obveznik učestvovao je u
Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara, između ostalog i na srpskom frontu.
Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu, 1915. godine, pa je izvesno
vrijeme proveo kao zarobljenik u Rusiji. U njegovim zvaničnim biografijama, u
poslijeratnom periodu, navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj
revoluciji.
U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se
krajem oktobra 1920. godine, kada postaje član Komunističke partije. Godine
1937. postao je generalni sekretar KPJ, poslije smjenjivanja i strijeljanja
Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije. Radio je i školovao se 1936. i
1937. godine u Kominterni u Moskvi.
Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar
sovjetske nomenklature i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan
broj i jugoslovenskih komunističkih prvaka.
Kao lider KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu
partizanski pokret, a iz rata je izašao kao legendarni vođa.
Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom
komandom sprovele su komunističku revoluciju, tokom i nakon rata, u kojoj su,
između ostalog, u sprovođenju revolucionarne “pravde” nestale i desetine
hiljada nekomunista pod obrazloženjem “borbe protiv saradnika okupatora”,
posebno na Golom otoku.
Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa
komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je
godinama vješto balansirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim
osobenu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.
Njegova uloga u Pokretu nesvrstanih, u poznijoj
fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po
strani od uticaja pojedinih problokovski opredijeljenih članica.
U unutrašnjoj politici ostavio je uređenje koje se
na kraju pokazalo kao neodrživo za funkcionisanje SFRJ, poput Ustava iz 1974.
godine, koji je praktično razvlastio državu na račun republika.
0 Коментари