Plav u očima Ahmeda Avlijanija

Slučaj je udesio da u Plav dodjemo iz Albanije, novosagrađenim putem preko Prokletija koji svakog putnika, ma šta vidio i đe bio prije toga, ostavlja bez daha zbog surove, sirove ljepote koja zbog svoje nestvarnosti djeluje kao da mu se priviđa sa svakog metra ovog uskog, krivudavog puta što je ponegdje odronima skoro zatvoren pa ovom u suštini mirnom putovanju daje određenu dozu avanturističkog i pustolovnog, reklo bi se, mada sasvim neopravdano, i neizvjesnog.

foto: FB

Tek što se pejzaž uz put malo smirio, ozelenio i opitomio a Grnčar, - plahovita rijeka nastala iz stotina slapova sto iz prokletijskih stijena kreću na dugo putovanje ka Crnom moru u koje će, nakon sto postanu Ljuča; Plavsko jezero; Lim; pa Sava; sa jos hiljade drugih ući pod imenom Dunav, - izašao iz uskog, kanjonskog korita baškareći se na ranom, aprilskom suncu i šireći na štetu okolnih livada, nakon kratkih i korektnih graničnih formalnosti prvo na albanskoj pa na crnogorskoj granici, prolazeći pored Gusinja (nije, na zalost, bilo vremena da svratimo) stigosmo u Plav.

foto: FB

PLAV NIJE GRAD KOJI ĆE VAS PRIVUĆI NA PRVI POGLED

Kuće šarenolikog arhitektonskog stila na koji je najviše uticala zemlja u kojoj žive njihovi vlasnici i njihov materijalni status; velelepne i superluksuzne vile kojih se nebi zastidjeli holivudski glumci; višespratne kuće bez fasada i prozora na gornjim spratovima; grandiozne i pretenciozno zamišljene do pola dovršene vile čijim je vlasnicima ponestalo para usred gradnje od kojih su neke u poodmakloj fazi dugogodišnjeg propadanja pa se izgledom solidarišu sa objektima posrnulih privrednih giganata; urbanistički nered pri izgradnji stambenih i poslovnih objekata; dotrajale ulice sa uskim trotoarima često zauzetim terasama kafića i kafana; trotoari pretvoreni u parkirališta koji pješake tjeraju da se na ulici za put otimaju sa automobilima; urbanističko komunalna neuredjenost; - više-manje slika slična svim gradićima na crnogorskom sjeveru (mada nije mnogo bolje ni na jugu i u centralnoj regiji niti u okruženju, ponegdje i gore) čiji je kakav takav uredjeni razvoj zapeo negdje u haosu devedesetih od kada je sve prepušteno stihiji potreba siromašnih da kako im glava zna sagrade krov nad glavom i bogatih da umnože i pokažu svoje bogatstvo i moć da grade dje, šta i kako hoce.

No, zagledani u kuće, fasade, ulice i trotoare nećete doživjeti Plav.

foto: Sead Jasavić

PLAV SU PLAVLJANI, NEOPISIVA LJEPOTA PRIRODE I NJEGOVA BOGATA HISTORIJA a ne kuće, sa fasadom i bez fasade, dovršene i nedovršene, američke, evropske, hudžarice, ...

Parkirali smo kod škole “Bećo Bašić” i lagano pošli do prevoja, trebalo bi da je to centar, na kojem se nalazi omaleni kružni tok.
Sa desne strane Stara ili Čaršijska dzamija, sagradjena 1471. g., svojom ljepotom i pozicijom nenametljivo se ističe iznad okoline dajući svima do znjanja o kakvom se vjerskom objektu i kulturno - historijskom spomeniku radi, što je, do duše bez ikakve sem formalne potrebe jer je svakom ko ovu ljepoticu vidi jasno o kakvom je biseru riječ, istaknuto na nezgrapnoj tabli na dzamiji. Na trenutak zamišljam 15. vijek i ovu džamiju kako dominira okolinom sa ovog uzvišenja na kojem se, to sam kasnije doznao, nekada nalazio Dizdarev grad.

foto: FB

Mora da je njenim graditeljima bilo neobično stalo da bude istovremeno raskošna, lijepa i dominantna a da sa druge strane djeluje skromno i skrušeno. Upravo to su postigli na jedan nevjerovatan način pokazujući da se skromnost i monumentalnost ne potiru.

Nakon sto smo se neko vrijeme divili ovom biseru islamske i bošnjacke arhitekture, njenim na daleko čuvenim ukrasima i ornamentima i njenom sveukupnom arhitektonskom i gradjevinskom ljepotom vratismo se do prevoja i, ostavljajuci Selimiju za kasnije jer smo odlučili da u njoj klanjamo dzumu i da je tada obidjemo, spustismo se niz ulicu što niz brdo vodi prema pijaci.

Tu smo popili prvu plavsku, tursku kahvu.

Svako ko otvorenog srca dodje u Plav odmah će shvatiti da je Plav jedan od onih rijetkih gradova u kojem ćete doživjeti onaj osjećaj prisnosti i pripadnosti koji imate kada prvi put sretnete nekog bliskog rodjaka sa kojim vas je sudbina razdvojila a roditeljske priče držale vezanim za njega pa vam prvi susret prije dodje kao ponovni, pun emotivnog naboja zbog onoga sto u sebi nosite kao genetsko iskustvo i pričama prenešenu ljubav. Bilo mi je iz nekog razloga neobično drago što sam tu. Bilo mi je lijepo.

Konobar se dobronamjerno našali sa nama kao da se znamo od rodjenja učinivši da se osjećamo kao kod kuće; ljudi za susjednim stolom, nakon što su strpljivo saslušali podužu, detaljnu priču čovjeka koji je glasno objašnjavao kako je zamalo izgubio let za Njujork u Frankfurtu zato što su ga zadržali na kontroli tokom presijedanja, pitaše nas odakle smo kad smo se tako lagano obukli pa kada su dobili odgovor dodadoše pitanje šta ćemo ovdje kad svakako svi odavde idu, praveći šalu od problema raseljavanja sa kojom se susreće Plav i sjever Crne Gore - kasnije ću shvatiti da Plavljani na poseban način kroz šalu komentarišu i kritikuju aktuelne društvene teme; uporna žena nije odustajala dok, oslovljavajući mog prijatelja iz Turske sa “stranac”, nije isprosila svoje pravo; čovjek iz susjednog objekta vičući traži da mu naš konobar ponese dvije baška kahve - uslužen je brzo; starac i žena žučno se iduci niz ulicu o necemu raspravljaju, on ode par koraka naprijed, ljutito je ostavljajući pa je onda ponovo sačeka da joj kaže još nesto čega se prije nije sjetio, izgledao bi kao da će je udariti al’ ona ga tada mudro, ćutke sluša i tek kad podje i okrene ledja doda po nešto, da ne ostane na nju, i tako sve dok ne zamakoše ulijevo na dnu ulice, ko zna koliko je još trajala ova simpatična svadja; dva mladića sa lijepom sunet bradom užurbano idu uz brdo prema dzamijama tiho razgovarajući o nečemu; čovjek oštrih crta lica, uredno začešljane kose, sa nekih 40 do 45 godina, na njemu je sivo odojelo sa nesto tamnijom prugastom kravatom, kockaste naocare za vid sa staklima potamnelim na suncu telefonira lijeno se penjući uz ulicu, nekoliko puta je vratio pogled na nas, mora da je zato što smo mu izgledali nepoznato u gradu u kojem se svi makar iz vidjenja znaju, pa je odustao kada je vidio kako mu svaki put uhvatim pogled; niz ulicu u savršenom, skoro pa vojničkom redu koji remeti samo šepanje predvodnika koji se kreće na tri noge držeći prednju desnu podvijenom al’ ipak spretno i brzo idu tri psa lutalice; iz ciglanog dimnjaka sa zgrade preko puta izvija se tanki dim prve jutarnje vatre - uskoro će biti jako prijatno u toj sobi, vani je svježe, skoro pa hladno; u butik nekog zvučnog, italijanskog imena preko puta niko ne ulazi niti iz njega izlazi, potrebe plavljana odavno su prevazišle ponudu malih lokalnih butika; ljudi u grupicama od dva - tri čovjeka setali su uz i niz ulicu tabireći razne teme, od lokalnih, komsijskih preko politickih do globalnih; na ulicam je bilo dosta naroda, možda što smo utrefili na petak, pazarni je dan i džuma.

Popismo kahvu i sidjosmo do kraja ulice a onda desno, uz brdo; lijevo je ostala pijaca koja je vrvela od života, ako bude vremena svratićemo, mislio sam, ispostaviće se da nema; stigosmo do dzamije Redzepagića, jos jednog arhitektonskog bisera, kamene dzamije sa drvenim minaretom sto izlazi iz njenoga krova, pa onda do Kule Redžepagića, jos jednog kulturno - historijskog spomenika pod zaštitom države u Plavu, koji predstavlja najljepši primjer stambeno - odbrambenih objekata uglednih bošnjačkih familija. Nismo, na žalost, zbog ograničenja sa vremenom ušli da vidimo postavku ovog etno - muzeja a ja sam to ostavio za sledeci put, ako Bog da.

foto: FB

Kod kule smo se našli sa našim domaćinom.
Plavljani, ako je suditi po njemu, rekao bih ništa drugačiji od ostalih sandžačkih Bošnjaka, gostoprimljivi, srdačno dočekni, vaš poslovni sastanak olako pretvore u prijateljsku šetnju Plavom, kahvu u nekom od plavskih kafea, onih od kružnog toka niz ulicu prema pijaci za one nešto starije ili u nekom od fino uredjenih kafića u okolini škole, za nešto malo mladje i, naravno, nezaobilazni ručak.
U našem slučaju to je bio doručak, do duše mimo volje našeg domaćina da bude u nekom od malo “elitnijih” restorana a po mojoj izričitoj želji da jedemo nedje dje i šta jede prosječan Plavljanin ili neko iz plavskih sela kada petkom dodje na pazarni dan i dzumu, u ćevapdžinici “Izvor” i nismo se pokajali. Bilo je ukusno, jeftino i prosto, lišeno uštogljenih manira konobara i gostiju koji ručak pretvaraju u prezentaciju “bon tona” i “kulture” sprječavajući vas da u potpunosti uživate u hrani, pojedete rukom parče ljutog, kosovskog sudžuka i komadićem hljeba očistite tanjir na kraju obroka.

Kahvu poslije doručka u jednom od kafića za mladje, iako svi odavno prešli 40, popili smo na brzinu da bismo na vrijeme stigli na dzumu.

foto: FB

Sultanija je najveća dzamija u Plavu, smjestena lijevo od kružnog toka, tik uz zgradu opštine, sagradjena početkom minulog vijeka jedna je od posljednjih dzamija koje je osmansko carstvo sagradilo na Balkanu prije svoje propasti. Nakon što je vrlo kratko služila kao dzamija sve do 2005. g., kada je obnovljena, služila je za razne administrativne poslove. Danas izrasta u jedan multifunkcionalni vjerski objekat. Sultanija je sada najdominantniji objekat u Plavu i sa minaretom od 41,5 metara vidljiva je iz skoro svakog kraja ovog grada. Za vrijeme dzume bila je puna a mnoštvo djece davalo joj je posebnu živost i draž.
Džamijski dzemat je skup vjernika, muslimana i makar jednog učenjaka. Bez jednog od ovo dvoje dzamija je, u religijskom smislu, tek skladno posložena gomila gradjevinskog materijala. Izgledalo mi je da su u ovom dzematu svi počašćeni, ljudi učenjakom, vrijednim Allahovim robom i prijegornim radnikom na Allahovom putu i on dzematom koji, rekao bih, vjeru ne dozivljava kao tradicionalno petoputno pregibanje već kao uputstvo i formulu za ispravan i srećan zivot, čitalo se to sa njihovih lica i skrušenosti sa kojom pristupaju namazu. Vjerujem da je i u drugim dzamijama tako i držim da je to najveći kapital ovih sredina.

I Plavljani su, uopšte, izgledali srećno, zivjeli su ujednačenim, mirnim životom u vjerovatno sličnoj svakodnevnici malene varošice sto se svojom ljepotom, glasom i znamenitim ljudima izdigla visoko iznad svoje geografske velicine. Pa ipak oni očigledno ne zive životom učmale i depresivne, zabačene palanke, nisu tako živjeli nikada, ništa mi u Plavu nije izgledalo tako. Sjetih se tada Huseina Bašića, istaknutog književnog stvaraoca; Zuvdije Hodžića, knjizevnika, antifašiste, angažiranog društvenog aktiviste; Halila Markišića; Ibrahima Rekovića; Beća Bašića; Jašara Redžepagića i jos mnogo uglednih i čuvenih akademika, profesora, ljekara, obrazovanih, mladih ljudi čija imena znače u našim i intelektualnim krugovima država u kojima su u potrazi za nafakom ili znanjem oni ili njihovi roditelji pronašli drugi dom - izgleda da su Plavljani ozbiljno shvatili početak Kur’ana, “Uči, u ime Gospodara tvoga Koji stvara”; sjetih se starih džamija, kula i kuća čija je posebnost inspirisana posebnošću ovih ljudi i njihovoga Plava i odbih da to povežem sa učmalošću, naprotiv, vodio se ovdje i vodi aktivan društveni život.

JEZERO

Nijedan Plavljanin koji drži do Plavljanina u sebi neće propustiti da svog musafira odvede do jezera. Nije ni naš domaćin pa se posle džume lagano spustismo do njega. A jezero sa jezera i jezero gledano iz grada dva su jezera, potpuno drugačija, premda oba lijepa. Ono me, gledano iz daljine, podsjeća na mnoga koje sam do sada vidio a ovo koje sam vidio sa jezera, uzburkano vjetrom koji je tog dana duvao i okićeno planinama koje se dramatično uspinju prema nebu kao da hoće da se pozore ljepotom koju samo Stvoritelj može podariti podsjetilo me na sniježne norveške fjordove, samo naše pa zato valjda i ljepše i draže, nekako toplije, izgledalo je jedinstveno, neponovljivo i nenadmašno.

foto: FB

Pozdravi nas svjetlucanjem talasa na sunčevim zracima sto se probijaju kroz sve gušće oblake; uz splavove, tako Plavljani zovu betonsko - drvenu platformu na jezeru, privezani čamci neumorno plešu skladni ples sa talasima; nekoliko potopljenih strpljivo čekaju trenutak kada ce zatrebati svojim vlasnicima da ih izvade iz vode i spreme za još jedno ljeto posle kojeg će ih ostaviti na milost i nemilost vodi; gnjurac na metar od nas ritmički ponavlja svoju igru zaranjanja glave u vodu, ne mareći za naš gromoglasni smijeh i dozivanje; čovjek na kraju splavova zahvati šakama pregrašt jezerske vode, umiva se njome i okrećući se prema Prokletijama pušta da mu hladni, prokletijski vjetar šiba nakvašeno lice kao da hoće da u istom trenutku bude na Plavskom jezeru, Maja Jezerce i Zloj Koloti, uradih isto i ja pa zamnom moj prijatelj i osjetih na licu nevjerovatnu svježinu koja mi je bila tako potrebna nakon ranog ustajanja i duge vožnje; šum talasa što zapljuskuju splavove i čamce katkad djeluje kao najbolje ukomponovani simfonijski orkestar a katkad podsjeća na dvoje djece kojima su roditelji prvi put kupili i dali gitare pa sviraju napamet trgajući žice bez ikakvog reda i pravila; oblaci u daljini prekrivaju Zlu Kolotu kao da ne daju da nam u par sati oko uhvati svu ljepotu ovoga kraja i govore nam da se za potpuni doživljaj moramo malo više potruditi; Prokletije nam se na trenutak primaknu i skoro se dodirnu svi njeni vrhovim na srebrnoj vodenoj površini dok ih opet ne razbije talas; prvo tiho, prigušeno, pretpostavljam zato da je sa drvenog minareta što izlazi iz krova Redzepagića dzamije koja se odavde ne vidi, muezin uči ikindijski ezan dubokim baritonom a odmah za njim, skoro istivremeno sa još dvije dzamije ezan je cijelu dolinu ispunio milozvučnim, jedinstvenim pozivom na namaz što treperi ljudska srca.
Naum mi pade, ne znam jeste li znali da postoji, cvijet koji na zvuk ezana otvara svoje latice, pet puta na dan!? Tako ezan otvara ljudska srca.
Razmišljajući o cvijetu sjetih se da se nedaleko odavde, u Brezojevici, nalazi po mnogo čemu jedinstvena botanička bašta Velemun plavskog profesora, botanicara, zaštitnika i sakupljača prokletijske flore Mića Praščevića no je opet vrijeme udesilo da ovoj misli samo dodam “drugi put, ako Bog da” i misao mi odluta na jednu od najkracih Kur’anskih sura, suru El-Asr.

“Tako Mi vremena! Čovjek je, zaista, na gubitku - osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju Istinu i jedni drugima preporučuju strpljenje!”

Ikindiju smo klanjali nakon dzume, kao putnici, ali nam ezan dade znak da smo, zadivljeni ljepotom Plavskog jezera i onoga dokle sa njega dopire pogled; udubljeni u opijajuću priču našeg sada već prijatelja i turističkog vodiča o tome kako grad i jezero ožive za mjesec, dva - kada dodju “stranci”; kako je jezero protočno i kako se za kratak period promijeni sva voda u njemu pa je baš zato čisto i puno različitih vrsta ribe; kako postoje planovi da se valorizuju turistički potencijali jezera i cijeloga kraja ali da drzava nije baš zainteresovana za ovaj kraj - “Da’l zato sto smo Bošnjaci!?”, vjeruje da je zato, ništa drugo nije, vjerujem i ja da je zato al’ i do nas ima nešto; kako je nekada u Plavu bilo više turista nego na mnogim primorskim gradovima, - izgubili orjentaciji za vrijeme i da smo na jezeru ostali makar sat i po - dva.
Bilo je vrijeme da krenemo.

Poselamismo se sa našim prijateljem, poželje nam hairli put i pozva nas da dodjemo u Plav kada još malo otopli pa da, ima on dzipa, odemo malo u planine, tamo se, kaže, može vidjeti nešto što niko i nikada ne zaboravlja i što nidje sem u Plavu nema. Imam osjećaj da su svi Plavljani ponosni na Prokletije i da je ovaj poziv skoro obavezan pri rastanku sa musafirima iz drugih krajeva a gostoprimstvo koje ste doživjeli ne da vam da ni na trenutak posumnjate u iskrenoat tog poziva. Bilo bi lijepo, rekoh. I bi.

Posao nismo ugovorili ali to je odavno postalo sporedno.

Ostavljajući za sobom safir u smaragdu, a na to liči plavo Plavsko jezero u zelenom okruženju okolnih planina, prepustih se razmišljanju kako bi sa malo truda Plava i Crne Gore, time mislim lokalne i državne vlasti, ovaj kraj, prema kojem je Bog tokom stvaranja bio tako darežljiv, mogao postati perspektivno mjesto za kvalitetan život uputismo se niz Lim, ...

Vozim, ćuteći, razmisljam kako volim ovakve, male čaršije, njihov spori ritam sto ga nameće čovjek koji naglašava trenutak koji biva a onaj što će biti, ako bude, pokušava da učini boljim ali ne daje za njega ovaj sadašnji, njega daje samo za vječni, ostalo je gotovina za veresiju.
Volim i ljude koji žive u ovakvim čaršijama, ljude koji se do detalja medjusobno poznaju pa se tako ophode i prema strancima, kao da su sa njima rasli, srasli, kao da su jedni drugima polovine bez kojih nisu kompletni, volim njihovu neposrednost, srdačnost, ponekad plahovitost koja je dio njihovog mentaliteta ali koja ne proizvodi onu duboku, trajnu ljutnju i mržnju. Odnosi medju ljudima ovdje su duboki, imaju svoju historiju, uslovljeni su prošlošću i budućnošću podjednako, sadašnjošću najmanje.

Ne mogu da se otmem utisku da, i pored mnogih teškoća koje život u Plavu nosi sa sobom, zbog kojeg je tako mnogo Plavljana napustilo ovaj kraj u potrazi za (da li?) boljim zivotom, ljudi ovdje nalaze onaj duboki mir koji čini da njihiva lica izgledaju tako spokojno i sretno.

Razmišljam i o tome kako smo vidjeli tako mnogo a da je to tek djelić onoga što bi mogli i imali vidjeti, toliko toga lijepog ima u Plavu i oko Plava u onome što je djelo stvaranja Stvoritelja i u onome što je djelo Njegovih stvorenja.

Da bih trebao da više mislim o vožnji a manje o Plavu podsjeti me zvuk sirene velikog teretnjaka iza mene kojem je moja vožnja bila prespora.

Počeh da mislim o vožnji.
A Plav?
Vratiću se.
Ako Bog da zdravlja.
I vremena.

 

foto: Sead Jasavić